Bajku „Sedefna ruža „ je napisala Grozdana Olujić, naš najpoznatiji pisac dečijih bajki. Pisac nas vodi u predele bajke i ponovo vraća u stvarnost opisujući čežnju jedne morske školjke.
Sedefna ruža je školjka koja živi u jednoj uvali na dnu mora. Čitavu večnost se morsko dno nije menjalo. Zbog toga je imala želju da upozna i neko drugo mesto. Slušala je priču male ribe kako je u Gornjem svetu puno šarenila , cveća, oblaka i raznih boja. Sunce ih je privlačilo i sve ostalo napolju. Školjka se raspitivala kod meduze i koralnog grebena ali je nailazila na njihovo loše mišljenje o spoljnom svetu. Iako su joj drugi pričali da je na Gornjem svetu mnogo loše ona je imala tu želju da bar na kratko izađe na spoljni svet iako se malo plašila. Bila je nemoćna da promeni bilo šta. Tuga je u njoj rasla sve više i više i pretvarala se u biser. Od trenutka stvaranja bisera školjka je i zaboravila na svoju želju jer je čuvala svoj biser. Jednog dana ruka ribara je uzela i iznela na površinu. Sedefna ruža je videla svu lepotu spoljnog sveta ali i osetila najveću bol i tugu kada joj je iz utrobe otkinut biser, njeno najlepše sunce. Tako ranjivu i tužnu odbacio je na obalu, a biser je dobio svoje mesto u izlogu jedne radnje. Tamo su ljudi sa čežnjom gledali i želeli taj isti biser. Jako tužno je bilo jer je izgubila ono što je najviše volela.
Jednog dana mali dečak je spazio i odneo u svoju sobu. Slušao je njenu morsku muziku, a to je u stvari bila čežnja za biserom, za njenim malim suncem neobičnih boja koje je njoj donelo mir i sreću u moru.
Ova bajka ima više poruka. Nije zlato sve što sija. U svojoj domovini je najlepše živeti. Sam čovek može da promeni sebe i učini srećnijim, ne očekujući da drugi to urade za njega.
Sedefna ruža je školjka koja živi u jednoj uvali na dnu mora. Čitavu večnost se morsko dno nije menjalo. Zbog toga je imala želju da upozna i neko drugo mesto. Slušala je priču male ribe kako je u Gornjem svetu puno šarenila , cveća, oblaka i raznih boja. Sunce ih je privlačilo i sve ostalo napolju. Školjka se raspitivala kod meduze i koralnog grebena ali je nailazila na njihovo loše mišljenje o spoljnom svetu. Iako su joj drugi pričali da je na Gornjem svetu mnogo loše ona je imala tu želju da bar na kratko izađe na spoljni svet iako se malo plašila. Bila je nemoćna da promeni bilo šta. Tuga je u njoj rasla sve više i više i pretvarala se u biser. Od trenutka stvaranja bisera školjka je i zaboravila na svoju želju jer je čuvala svoj biser. Jednog dana ruka ribara je uzela i iznela na površinu. Sedefna ruža je videla svu lepotu spoljnog sveta ali i osetila najveću bol i tugu kada joj je iz utrobe otkinut biser, njeno najlepše sunce. Tako ranjivu i tužnu odbacio je na obalu, a biser je dobio svoje mesto u izlogu jedne radnje. Tamo su ljudi sa čežnjom gledali i želeli taj isti biser. Jako tužno je bilo jer je izgubila ono što je najviše volela.
Jednog dana mali dečak je spazio i odneo u svoju sobu. Slušao je njenu morsku muziku, a to je u stvari bila čežnja za biserom, za njenim malim suncem neobičnih boja koje je njoj donelo mir i sreću u moru.
Ova bajka ima više poruka. Nije zlato sve što sija. U svojoj domovini je najlepše živeti. Sam čovek može da promeni sebe i učini srećnijim, ne očekujući da drugi to urade za njega.